*ترجمة : حامد حبيب _مصر
" وأنا وحدى "
وقد مدَدتُ إليكَ يَدى
عبرَ مسافاتٍ بعيدةٍ
لتأخُذَنى إلى اللّامُستحيل
كانّه شئٌ خارقٌ للطّبيعة
فأسلمتُ قلبى إليكَ
فى إذعانٍ ..
حتى أسَرتنى
أتعلَمُ ذلك
أنتَ بسهولةٍ
علمتَ كيف عِشقى إلَيكَ
وكيف شَوقى للعودةِ إليك
وأنا عُدتُ فى خطوةٍ غيرِ مأمونةٍ
بعيونٍ مُغلقَةٍ لاترى إلّاك
وشعرتُ بانّى تائهةٌ فى الحُبّ
كنتَ أجملَ صباحاتى
وأروعَ أيّامى
وليالى أحلامى
ثمَّ اختفَيت
أخذتَ منّى كلَّ شئٍ
بِدعوَى الحُبّ
تندفعُ مساءاتُ الربيعِ
عبرَ الذاكِرة
تجمعُ وتمحو
ذلك الوقتَ القصيرِ
الذى كان بيننا وترحل
فأصابتنى برجفةٍ
غشِيَت جَسدى
كنتُ أتمنّى أن أرتشفَ
عُصارةَ ورودِ الحُبّ
كنتُ ...
مَن فتحَ النوافذَ للربيعِ
لتستقبِلَ الشمسَ
لِتدخُلَ وتُدفئَ أرواحَنا
ولكن بدلاً من ذلك
جاء الشتاءُ فجاةّ
مصحوباً بالثلجِ
فتجمّدت مشاعرُنا
I DOK SAM...
I dok sam ti svoju ruku pružala kroz nepreglednu daljinu,da me odvedeš što dalje od ove nadnaravne,čak i mitske predaje zarobljeništvu,nisi je vidio,
olako si otvarao vrata kroz koja se nisam usudila vraćati.Išla sam naprijed nesigurna,zatvorenih očiju i osjećala da sam jedno izgubljeno zaljubljeno biće..
Bio si jutro moji jutara
dan mojih dana
noći mojih snova...
I nestao si,odnio si sve sto se ljubav zove..
Dok proljetna večer prebire po sjećanju,zbraja i oduzima ovo naše kratko vrijeme,
kroz kičmu mi prolazi drhtaj.Poželim sok od ljubavnog cvijeta,onoga znaš,koji je otvarao prozore ovog proljeća da sunce uđe i ugrije našu dušu,a umjesto toga naglo dođe zima prepuna leda u kojoj smo se tako zamrzli....emma..

